top of page

ZNANSTVENE STRANPUTICE I ISKRIVLJAVANJA POVIJESTI OD STRANE KATOLIČKE CRKVE HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Writer's picture: Guru MakajaGuru Makaja

Franjo Milićević Makaja

Slijedi Otvoreno pismo koje je poslano na više od 60 adresa, dijelom znanstvenicima, dijelom državnim i privatnim institucijama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Europi (vidi popis adresa na kraju). Dvije godine nakon ovog našeg međunarodnog Otvorenog pisma održan je u Mostaru međunarodni simpozij povodom 180. obljetnice fra (don) Franje Milićevića.*)


Zagreb, 27. veljače 2014.


Cijenjeni gospodine ravnatelju Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ dr. Antun Vujić,

Cijenjeni urednici Hrvatskog franjevačkog biografskog leksikona[1] – dr. Franjo Emanuel Hoško, dr. Pejo Ćošković i fra Vicko Kapitanović,

Cijenjeno Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine,

Cijenjeni suradnici Hrvatskog franjevačkog biografskog leksikona[2]

 

FRA FRANJO MILIĆEVIĆ

(DON FRANJO MILIĆEVIĆ)


·       hrvatski prosvjetitelj („apostol hrvatstva“) u Bosni i Hercegovini,

·       „otac tiskarstva“ u Hercegovini,[3]

·       utemeljitelj glavnih kulturnih institucija u Mostaru,

·       osnivač prvih nezavisnih i književnih novina pa zatim i političkih novina u Herceg-Bosni (Hercegovački Bosiljak, Novi Hercegovački Bosiljak, Glas Hercegovca),

·       autor prvih školskih udžbenika,

·       sastavljač prvog bukvara za opismenjavanje odraslih (18 izdanja),

·       tvorac povijesne, prve tiskarske tarife u Bosni i Hercegovini,

·       jezikoslovac, pisac,

itd.

nije ni spomenut u Vašem Hrvatskom franjevačkom biografskom leksikonu (u daljnjem tekstu HFBL).

Ova je činjenica još šokantnija kad neugodno iznenađeni čitatelji pokušaju iz predgovora HFBL-a dokučiti razlog za ovaj eklatantan propust.


Da Vas samo ukratko podsjetim:

U Predgovoru HFBL-a[4] stoji:


Franjevački redovi (...) su (...) kolijevka u kojoj su stasali mnogi graditelji hrvatskoga društva, napose prosvjete i kulture u svim njezinim granama (...)


HFBL je zamišljen tako da predstavi hrvatske franjevce i franjevke (...) ako su se dakle istaknuli svojim djelovanjem pa su posebno važni za dotične zajednice, za crkveni i za narodni život.


Kriteriji uvrštavanja i obrade jedinstveni su i ujednačeni (...)


Zastupljene su osobe istaknute u društvenom i javnom životu – pisci i pjesnici, teolozi i filozofi, prosvjetni, pastoralni i karitativni djelatnici (...)


Primijenjeno je dakako leksikografsko načelo koncentracije, a ne eliminacije pa HFBL sadrži i biografije istaknutih osoba oko čijega djelovanja ili shvaćanja toga djelovanja postoji kontroverzija.


Osamstota obljetnica franjevačkog pokreta nije dostatan ni temeljni razlog nastanka ovoga HFBL-a. Ponajprije se želi pomoći istraživačima hrvatske kulturne i crkvene prošlosti – njima je, naime, teško, ponekad i nemoguće doći do osnovnih biografskih podataka pripadnika franjevačkih redova. (...) Zbog toga je zacijelo svaki istraživač franjevačke prošlosti poželio priručnik u kojem bi mogao naći provjerene podatke i uputnice na literaturu. (istakao autor dopisa)


Prilog hrvatskoj književnosti, gramatici i filologiji još uvijek traži cjelovito vrednovanje, a u tome pomaže ovaj leksikon. To isto vrijedi i za (...) poznavanje ustroja prosvjetnog i socijalnog djelovanja u nas. U hrvatskoj pak franjevačkoj historiografiji – HFBL je presudan odmak od mnogih dosadašnjih povijesnih prikaza pojedinih provincija i monografija samostana koji su osjetljivo manjkavi u predstavljanju osoba koje su sudionici zbivanja, jer su usredotočeni na povijest samih ustanova i zbivanja.

 

Uzevši u obzir ove Vaše najbitnije leksikografske intencije, izostavljanje Franje Milićevića iz HFBL-a je velika znanstvena, ali i društvenopolitička, kulturna i općeljudska greška koju nažalost više nije moguće ispraviti. Leksikon je tu, takav kakav jest.

 

Dozvolite da Vam se predstavim: Ja sam Franjo Milićević Makaja. Direktan sam potomak Šimuna Milićevića, brata Marijana Milićevića (svojedobno fra Franje, a zatim don Franje Milićevića). Moj pradjed, Šimun vodio je tiskaru po uputstvima Franje Milićevića tijekom pet godina, tj. od njegove „privremene“ sekularizacije do povratka u Mostar krajem 1882. godine.

Ovaj dopis upućujem Vam prije svega radi načela istine i vrline istinoljubivosti, a za koje se nadam da su i temeljni pokretači i Vašeg znanstvenog rada.

 

I.

Prvo pitanje cijenjenim urednicima, vijeću i suradnicima: Po kojim kriterijima su birane i publicirane ličnosti u Hrvatskom franjevačkom biografskom leksikonu, odnosno s kojim razlogom je izostavljen fra (don) Franjo Milićević?

 

Smatram da je znanstveno nedopustivo bez ikakvog obrazloženja izostaviti iz HFBL-a toliko značajnog prosvjetitelja kao što je bio Franjo Milićević. Kad sam prikupljao prve informacije potrebne za ovaj dopis čuo sam se telefonski s nekima od Vaših urednika i suradnika na HFBL-u. Nevjerojatni razlozi koje sam od njih čuo kretali su se od konstatacije da:

a)    „Fra Franjo Milićević i nije bio toliko značajan.“

b)    „U HFBL nisu ušli franjevci koji su se sekularizirali“ i tome slično.

Međutim, već površnim listanjem HFBL-a naišao sam na nemali broj bivših franjevaca, a kasnije svjetovnih svećenika ili čak takvih koji su kasnije napustili Katoličku Crkvu (i to kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini).[5]

c)     „Da ste živjeli u Bosni i Hercegovini, a ne u Švicarskoj, shvatili biste zašto ga nismo uvrstili u HFBL.“

Itd.


Zašto je iz HFBL-a izostavljen Franjo Milićević i to čak i u tekstovima o npr. biskupu Ivanu Anđelu Kraljeviću? Za biskupa se istina spominje da je „posredovao pri nabavci strojeva za prvu tiskaru u Hercegovini (...)“!? Ali, kako to da povjesničar-leksikograf zaboravlja napisati TKO je osnovao i vodio prvu tiskaru u Hercegovini, KAKO se zvala prva tiskara?! Radi se naime o Franjinoj tiskari, tiskari o kojoj mr. Šimun Musa u knjizi Franjo Milićević i hrvatski kulturni preporod u Hercegovini[6] nabraja:

 

TISKARE U HERCEGOVINI

(1872. – 1941.)

I.    TISKARA F. MILIĆEVIĆA I NJEGOVIH NASTAVLJAČA: TISKARA KATOLIČKOG POSLANSTVA U HERCEGOVINI, MOSTAR, 1872.,

FRANJEVAČKA TISKARA, MOSTAR, 1876.,

TISKARA FRA FRANJE MILIĆEVIĆA, MOSTAR, 1877.,

TISKARA DON FRANJE MILIĆEVIĆA, MOSTAR, 1878.,

TISKARA GLASA HERCEGOVCA, MOSTAR, 1892.

(BRZOTISAK DON FRANJE MILIĆEVIĆA),

HRVATSKA DIONIČKA TISKARA, MOSTAR, 1898. – 1917.,

TISKARA ĐURE DŽAMONJE, MOSTAR, 1907.,

HRVATSKA TISKARA F. P. (FRANJEVAČKE PROVINCIJE) 1917. – 1941.;

II.    TISKARA VILAJETA HERCEGOVAČKOG, MOSTAR, 1876. – 1877.;

III.    KNJIŽARA I ŠTAMPARIJA PACHER I KISIĆ, MOSTAR, 1878. – 1941.;

IV.    PRVA SRPSKA KNJIŽARA I ŠTAMPARIJA VLADIMIRA RADOVIĆA, MOSTAR, 1891. – 1904.;

V.    ŠTAMPARIJA NAROD, MOSTAR , 1907. – 1910.;

VI.    PRVA MUSLIMANSKA NAKLADNA KNJIŽARA I ŠTAMPARIJA MUHAMEDA BEKIRA KALAJDŽIĆA (ŠTAMPARIJA BISER), MOSTAR, 1911. – 1920.;

VII.   ŠTAMPARIJA TRIFKA DUDIĆA, MOSTAR, 1913. – 1928.;

VIII.  ŠTAMPARIJA DUŠANA GORDIĆA, MOSTAR, 1930.


Zašto se nigdje nije „smjelo“ čak ni spomenuti ime Franjo Milićević ili naziv njegove, tj. naše – prve hrvatske tiskare u Mostaru i Hercegovini?! A u istom se HFBL-u masovno spominju i za hrvatske franjevce posve nebitna imena. Tako npr. pod imenom Krstičević Mato između ostalog stoji: „(...) 1787. odlučio je napisati knjigu (...) Pritom mu je pomogao rođak Stipo Krstičević. (...) Izbor iz tog djela objelodanio je Željko Puratić u knjižici Iz latiniteta Hrvata u Bosni, Sarajevo 1973., a neke dijelove Gojko Kraljević u Životu (1975.) (...) Krstićevićev životopis, koji se čuva u Fojnici, napisao je Bono Perišić.“

 

II.

Zašto neistinito na str. 193 HFBL-a Radoslavu Glavašu pripisujete osnivanje Hrvatskog dioničkog društva, pokretanje Hrvatske dioničke tiskare i 1898. izdavanje prvog hrvatskog političkog lista Osvit?[7]

Više autora navodi da su sve spomenute zasluge zapravo pothvati Ivana Aziza Milićevića, nećaka fra (don) Franje Milićevića i njegovog brata Šimuna Milićevića kod kojih je isti izučio i tiskarski zanat, a i urednički posao. Dioničko društvo 2. listopada 1897. podnosi zahtjev za odobravanje rada tiskare i za izdavanje lista Osvit. U dostavljenom programu stoji da će list uređivati i za nj odgovarati Ivan Aziz Milićević. Ivan Aziz, pošto je utemeljio Osvit, 1899. odlazi u državnu službu, a za nasljednika, urednika, ostavlja kolegu Stjepana Radulovića (a ne R. Glavaša!).[8]

Poglavlje „Novinska djelatnost“ iste knjige, posvećene Franji Milićeviću, Šimun Musa završava sljedećim zaključkom:

Osvit predstavljam u sklopu djela Franje Milićevića, jer je izravan proistek njegova tiskarstva, novinskog rada, političke orijentacije i sveukupnog kulturnog napora, a njegov osnivač, Ivan Aziz, i krvlju i idejom i sklonošću i obrazovanjem Franjino je dijete.[9]


Povrh svega, prvi hrvatski politički list u Bosni i Hercegovini nije bio Osvit već Glas Hercegovca.

Broj 38 Novog Hercegovačkog Bosiljka izlazi pod imenom Glas Hercegovca . Bilo je to najavljeno već u broju 35 istog lista od 29.08.1885. godine i to uz nedvojbenu konstataciju: „(...) da naš list s današnjim danom postaje političkim (...)“[10]

Glas Hercegovca i njegov urednik Franjo Milićević nisu se sviđali austrijskim okupatorskim vlastima:

Najviše se zamjeralo listu što se zanima za sva politička i kulturna gibanja na cijelom području gdje živi hrvatsko pučanstvo. Ako se to ima na umu, onda nije čudo da stranice lista ostaju u bjelini, jer ih je cenzura brisala. Preveliki pritisak cenzure odveć je teretio urednika i vlasnika lista, te je ovaj zbog toga snosio velike materijalne gubitke koji su na njega trpali dugove.[11]


Za Milićevićeve publikacije (kalendar Mladi Hercegovac, novine Hercegovački Bosiljak, Novi Hercegovački Bosiljak i Glas Hercegovca.) Ivan Alilović konstatira:


(...) onda se može s punim pravom zaključiti da su odigrale golemu povijesnu ulogu u narodnom i kulturnom preporodu Hercegovine. I ne samo to. To su bile prve publikacije u Bosni i Hercegovini, pa su kao takve još značajnije. Posebno je značajan Glas Hercegovca koji je u razdoblju od jedanaest godina svoga izlaženja bio kao jedini list presudan u buđenju narodne svijesti i u odgoju mlade inteligencije što je postala nosilac onih narodnih ideala za koje se Milićević čitavog života junački borio.[12]


Dr. Mirjana Gross, stručnjakinja za hrvatsku povijest 19. stoljeća, koja se posebno bavila problematikom radničkog pokreta, ali i političkom djelatnosti hrvatskih stranaka, svojim zaključcima potencira navode već spomenutih autora:

Istina, Glas Hercegovca se predstavljao kao katoličko političko glasilo, no njegovo je isticanje katoličanstva zapravo nadomješćivalo hrvatsko ime koje nisu smjeli upotrebljavati. Čim je to postalo moguće, nestao je naglašeni katolički ton. List se nije smio proglasiti pravaškim organom, ali se služio tipičnim pravaškim izjavama.[13]


Dakle, Glas Hercegovca ne samo da je bio prvi hrvatski politički list, Glas Hercegovca je to bio u vrijeme kad Monarhija Hrvatima nije dozvoljavala ne samo bavljenje politikom nego ni vlastiti nacionalni identitet.

Dakako da je Kálláy u času uspona srpske propagande naposljetku dopustio Glasu Hercegovca da se predstavi kao hrvatski list, premda je sve do 1899. zabranjivao hrvatsko ime čak i pjevačkim društvima.[14]

Glas Hercegovca isticao je da su Bosna i Hercegovina hrvatske zemlje, a polemike su se temeljile na pravaškim „poviestnim dokazima“. List je nastojao privući Muslimane uvjeravanjem da njihovoj vjeri ne prijeti opasnost od hrvatstva, koje se ne može poistovjetiti s katoličanstvom kao srpstvo s pravoslavljem. Godine 1892. javili su se članci koji su tvrdili da je opstanak hrvatskog naroda najsigurniji u Austriji i da je on stoga mora pomagati jer će u protivnom stradati od velikosrpstva.[15]


Gospodo, historia magistra vitae est! Kad Vi sami prekrajate vlastitu povijest, što onda možemo očekivati od susjednih i drugih naroda? Ako mi ne držimo do vlastitih velikana i tako ih lako prepuštamo zaboravu, što li će nam se tek dogoditi pod Europskom Zajednicom?!

 

S poštovanjem

 

 

Franjo Milićević Makaja                                                    Iris Martina Kovič

                                                                                          mr. politologije i slavistike

 


Prilog: Bibliografija

 

Kopija ovog dopisa poslana je na 60 adresa znanstvenika i institucija kako bi se ostvario potreban publicitet u mjerodavnim znanstvenim, vjerskim i društveno-političkim krugovima te tako onemogućilo eventualno nastavljanje prekrajanja povijesti Hrvata u Mostaru i Hercegovini u drugoj polovici 19. stoljeća.

Navodimo ovdje neke od adresata: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Fr. Michael Perry (General Minister – Government of the Order of Friars Minor); Ministrica kulture Republike Hrvatske, dr. Andrea Zlatar Violić; Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske, dr. Željko Jovanović; prof. dr. Oliver Jens Schmitt, Institut für Osteuropäische Geschichte der Universität Wien/AT; prof. dr. Jozo Džambo, Adalbert Stifter Verein e.V., München/DE; prof. dr. Nada Boškova, Lehrstuhl für Osteuropäische Geschichte an der Universität Zürich/CH; Dr. Peter Mario Kreuter, Südost-Institut, Regensburg/DE; Süodsteuropa-Gesellschaft e.V., München/DE; Ministar obrazovanja i nauke Bosne i Hercegovine, Damir Mašić; dr. Fra Ivan Sesar; dr. Damir Karbić; Jelenka Puljić; dr. Jasna Turkalj; Daniel Mondekar; dr. Robert Skenderović; prof. dr. Fra Andrija Nikić; Fra Robert Jolić; Franciscans International i dr.

 

 

Izbor izvora o Fra (Don) Franji Milićeviću:

 

•  Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti, od 925-1925, Emilije Laszowski (ed.), Zagreb 1925.

•  50. Godišnjica Prve Tarife Grafičkih Radnika/-ca u Bosni i Hercegovini 1888-1938(spomenica), Mostar 1938.

•  Mirjana Gross, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1973.

•  Ivan Alilović, Tri zaboravljena imena iz kulturne prošlosti Hercegovine, Zagreb 1974.

•  Dr. o. Andrija Nikić, „Kulturne prilike u Hercegovini zadnjih desetljeća turske vladavine (1823-1878)“, iz: Kačić VIII., Split 1976.

•  Jozo Džambo, Buchwesen in Bosnien und der Herzegowina (1800-1878). Zum Problem der Lesersoziologie, Frankfurt a.M./Bern/New York/Nancy 1985.

•  Ivan Alilović, Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918., Zagreb 1986.

•  Šimun Musa, Franjo Milićević i hrvatski kulturni preporod u Hercegovini, Mostar 1992.

 

_____________________________________________________

[1] Hrvatski franjevački biografski leksikon, Franjo Emanuel Hoško et al., Leksikografski Zavod Miroslav Krleža, 2010., 589 str.

[2] navedeni na str. V i VI istog djela

[3] Jozo Džambo u svom djelu Buchwesen in Bosnien und der Herzegowina, Frankfurt am Main 1985 navodi kako čitava Bosniensiau periodu od 1800. do 1878. obuhvaća ukupno 194 izdanja. Od toga u samoj Bosni i Hercegovini tiskano je u tom periodu 69 izdanja: u Mostaru 40, tj. 21%, a u Sarajevu preostalih 29, tj. svega 15%. (Treći po broju izdanja bio je Zagreb sa 22 izdanja [11%].) Tiskara Franje Milićevića ostvarila je dakle, za svega pet godina, nevjerojatnih 40 izdanja. Stoga s pravom Leksikon hercegovačkih franjevaca, Mostar 2011., na str. 452. konstatira: „Upravo su njegove [Milićevićeve, op.autora] tiskare, novine i knjige koje je objavljivao stvorile od Mostara najvažnije kulturno središte u Bosni i Hercegovini na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.“

[4] HFBL, str. VII-IX.

[5] Vidi npr.: KRISTIĆ Augustin, povijesni pisac (Kreševo, 1892 – Travnik, 1960). „Potom kao svjetovni svećenik bio župnik na Palama do početka Drugog svjetskog rata i duhovnik časnih sestara u Samoboru do 1949. (...)“. MARUNČIĆ Luka, generalni vikar (Požega, ? - ?, nakon 1682). „Bio je član Franjevačke provincije Bosne Srebrene. (...) Marunčić je u strahu od crkvenih kazni napustio 1682. Franjevački red i Katoličku crkvu.“ MATAS Ante Konstantin, političar i kulturni djelatnik (Kladnjice kraj Drniša, 1833 – Split, 1884): „Zbog nesuglasica s upravom Provincije napustio je Franjevački red te je djelovao kao biskupijski svećenik 1872. Godine 1873. sekularizirao se (...).“ MIOČ Vojislav, filozof i pisac (Livno, 1896 – Herne, 1981). „Napustivši franjevački red 1935., službovao je kao profesor u državnim školama u Šapcu i Derventi.“ MIŠURA Paško, profesor i pisac (Mandalina kraj Šibenika, 1877). „Napustio je 21.3.1921. službu u Provinciji, a 15.1.1922. isključen je iz Franjevačkog reda.“

[6]  Mostar, 1992., str. 121.

[7] Da je u pitanju manipulacija podacima očito je i iz dijela teksta pri kraju iste stranice gdje stoji da je Glavaš pokrenuo i bio prvi urednik franjevačkog časopisa Kršćanska obitelj [1900. – 1904.], a surađivao je u Franjevačkom glasniku i Osvitu. Dakle, Osvit nije pokrenuo, nije ga izdavao, već je u njemu samo surađivao!

[8] Usp: Šimun Musa; Franjo Milićević i hrvatski kulturni preporod u Hercegovini, Mostar 1992.,str. 70. i Ivan Alilović; Tri zaboravljena imena iz kulturne prošlosti Hercegovine, Zagreb 1974., str. 58.

[9] Musa, str. 72

[10] Alilović, str. 41.

[11] Ibd., str. 41-42.

[12] Ibd., str. 43-44.

[13] Mirjana Gross, Povijest pravaške ideologije,Sveučilište u Zagrebu – Institut za povijest, Zagreb 1973., str. 324

[14] Ibd.

[15] Ibd.

22 views0 comments

Comments


bottom of page